Male životne radosti

Prije bi se čudila i smijala kad bi netko ridao suze jer je izgubio kućnog ljubimca. Oprostite mi svi zbog toga. Sad nžalost i ja znam šta to znači.

Lea je bila prekrasna maca koja je imala 12 god a ponašala se kao da ima 2mj.

Najviše je voljela jurcanje po kući koje bi se završilo skokom na ogradu balkona.

Godine su učinile svoje tako da je zalet bio prevelik, a ograda premala.

14. kat je bio previše za nju.

Sad se idem sklupčat u najtamniji kutak svoje sobe i idem pustit po jednu suzu za svaku sekundu smijeha i radosti što mi je pružila...

    Dragi vi koji me ponekad čitate!

    Previše je stvari, događaja i ostalih problema trenutno u mom životu.... Neznam di sam ja u svemu tome. Biće da me puklo odrastanje kad sam sad odjednom sve počela kužit. Sve mi je pomalo jasno i sve mi se sad događa. One kockice su opet svuda naokolo. Neznam di sam ja.

    Nego, da ja vas ne zamaram sa mojim crnjacima, samo želim pozdravit svih vas i najavit svoj dolazak tek kad budem ponovo ok.

    Toliko sam zbrkana da više i nisam sarkastična(na sreću mog dragog), a to se nikad još do sad nije desilo.

    Nadam se da će slijedeće moje javljanje bit obavijeno nekim odličnim vjestima i da če napokon ona tetka iz Njemačke ostavit taj stan pa čemo nastavit pisat u mom sarkastičnom, ali zadovoljnom tonu.

    Puno pozdrava svima i vidimo se kad budem imala happy teme koje če bit čitljive.

    Pusa 

    Ponedjeljak, neradni dan, sunce, toplo... Di će svita i elita nego u Kostrenu ili Opatiju. Kostrena je u zadnje vrijeme opasna jer se izvode nekakvi radovi na šetnici pa ima odrona, dakle.... OPATIJA BAJNA

    I tako šetamo mi po Opatiji našoj kad ugledam ja nešto što još nisam vidjela. Na prvi tren sam pomislila da sam u Holivudu. Da, da. Zvijezde na pločniku. I tako stoji 6 zvijezda na podu kao netko je primjetio. NITKO! Ljudi šetaju po Janici i Nikoli Tesli i ostalima i ne obračajući pažnju. Da mi je samo znat šta je taj netko tko ih je postavio mislio da će postić?!

    Šajeta je još bio najjači. Prekoputa zvijezda ima prostor za đambo plakat a naš dragi Šajo je kupio jedan i stavio svoju zvijezdu na njega. Em je vidljivija, em je bio na postavljanju, em je došlo 50-100 ljudi. Vidjela ja, stavljao ju je jednog dana kad sam se vraćala s posla (onog neplaćenog)!

    I tako. Hrpa ljudi s djecom, sladoledima, umjetnici pokušavaju prodat svoje unikatne slike. Da, kad smo već kod unikata. Šećemo se mi i kaže dragi:

"Vidi, ona slika mi je fora!"

"Naravno dragi!"

Šećemo mi dalje kad on zastane:

"Čekaj..... Šta nije....ne ne...Ma je... Šta nije ova slika identična onoj koju smo maloprije gledali na onom štandu?"

"Vidi stvarno..."

Malo su mi se u toj zbrci pomješali pojmovi unikat i kopija.

Ma ja sigurno griješim...

No, da vas ne zamaram. Da završim.

    Nakon Opatije bajne otišli na pizzu, paštu i njoke u legendarni Kokolo. Konobarica me toliko naživcirala da kad sam joj plaćala nisam ju ni pogledala, al sam ipak bila dobra pa sam joj ostavila 2,5 kn. Hebiga, bilo me sram čekat ostatak. Pa sam došla doma napisat post, i onda ono najvažnije... u Corso na kup Bella Fiume. Zašto ga spominjem? Jer je to najbolji kup koji sam ikad pojela... Pozor, slijedi opis. Oni slabog karaktera ne čitajte... 2 kuglice vanilije između kojih je  jedna kuglica jagode, sve to pomješano crvenom bojom ukusnog i slatkog preljeva od jagoda, savršeno stopljene prave trešnje, i na kraju kao što svugdje dolazi, kremasti šlag ukrašen onim istim ukusnim preljevom. Mmm. Skoro sam da prostite zgrabila dragog i odvukla ga u wc da završimo "kako treba" taj "čarobni" trenutak.

Joj joj. Naravno da ću ga jest opet...

Jedva čekam....

    I tako...

    Svašta se događa...

    A.... opet ništa...

    Dobra vijest za mene je ta da je napokon netko stao na moju stranu pa je pozvao prosvjetnu inspekciju. Malo su pronjuškali tako da su se stvari napokon počele odvijat u moju korist. Vidit ću idući tjedan kako će sve ić. Ko zna, možda napokon počnem dobivat plaću, a možda ne....

    Saznala sam da će nam frendovi postat roditelji. Baš sam sretna zbog njih.

    24.6. idemo na pir. Kumovi smo. Joj, joj. Svi misle da je kum dobrostojeći pa me čist strah kako če to izgledat. "Kume daj zavrti turu, kume daj zavrti još jednu pa još jednu pa...." Nadam se da će bit dosta cuge da kum nebi imao neplaniranih troškova. Imamo fond predviđen za vjenčanje i nadam se da će imati sluha za to što mislimo(jednoga dana) kupit stan.

    Zanimljivo je to oko kupnje stana. Nitko ti neće poklonit stan! Pitam se zašto?

    E da se bar stvori neka tetka i Njemačke... ah da...

    Do tad dragi moji, ja radim za ništa, prodajem sokiće na utakmicama i sakupljam plastičnu ambalažu po kući nebi li zaradila za depilaciju jer ipak, toplo vrijeme dolazi, tanka roba, sve kraće hlaće ;)

    Sunce sija, a sjedim za kompjuterom.... Nešto ne štima...

    Idem van...

    Pusa svima

SRETAN USKRS SVIMA KOJI SLAVE!!!

Oni koji ne slave: Isto sretan Uskrs!!!

    Svatko se jednom (ili više puta) nađe e životnoj dilemi. Kamo i kako dalje? E pa i ja sam u jednoj (zato ne pišem ništa u zadnje vrijeme).

    Kad me netko pita za planove s dragim, ja odgovaram:" A znaš, ne možemo niš planirat jer ja ne radim!" To nije točno i na to me svaki dan podsjećaju kolegice s posla. Ja radim al ne dobivam plaću. I to naravno poteže još 100 drugih stvari.

    Radim i to mi oduzima vrijeme, obavezna sam bit u svojoj smjeni, a ne dobivam lovu, imam obaveze i jednako sam odgovorna kao i svi odgajatelji.

    Večina ljudi se ne slaže sa svojima doma, a ni s roditeljima od svoje druge polovice kad je u pitanju zajednički život, pa tako ni mi.

    Kredit za stan se može dobit samo ako imaš prosjek plaće 6000 kn i to kredit od 60 000 eura što nije dovoljno za kupnju stana i uređenje.

    Moji nemaju para ni stan viška, a ni njegovi. Nemamo davno zaboravljene tetke koje su jedva dočekale da umru i da nam nešto ostave.

    Država zagovara neku natalnu politiku, a stanje je takvo da nema smisla rađat jer postoji velika šansa da nečeš imat za kruh ak nemaš leđa. Dobivaš na bolovanju plaću u visini svoje plaće, a onda padaš na 2000kn. Jupi. A mi smrtnici koji ne radimo, padamo na 1000 i nešto. Volim djecu i silno ih želim, al nisam sigurna kako to sve izkombinirat.

    Ja sam vrlo jednostavna. Želim obitelj i normalan život (što god to podrazumjevalo). Ne želim da mi netko daje sve to materijalno, samo želim što i svaki normalan čovjek. Želim priliku da sve to sama  zaradim jer se ne bojim rada.

Zar je to puno?

    Nisam sigurna dal će se ikom ova tema svidjet da ju čita, al to je dio mene pa ajde...

    Kad sam imala 14 posjetila me "teta iz Rusije". Znate o čemu pričam. Dolazila, odlazila, al kad je ona htjela. To je bilo fora jer joj je ljeto uvijek bilo pre toplo pa je nije bilo od 5. do 11. mj. Fora, šta ne? Bila sam kod barba čaprkala u 16-oj jer je već postalo malo zabrinjavajuće. No ne i njemu.

    I tako smo se moja teta i ja družile, ali 2-3 puta godišnje. Nije mi falila, a očito ni ja njoj.

    Došla su druga vremena. Sad mi fali jer je ona ta koja če mi donijet bebu. Dakle da rezimiramo. "Teta iz Rusije" donosi bebu, ne roda niti nalazite djecu u kupusu. Doduše, ima ona milijune malih pomagača, al su oni u ku*cu pa pa od silne vojske preživi samo jedan. Eventualno dva.

    I tako ja pohodila čaprkala češče nego crkvu. Mogu se konstatirat da sam ih imala više nego osoba koje imaju svoje pomagače (što i nije problem jer je ta brojka poprilično malena). No, svi govore isto:"PCO i hiperprolaktinemija što sve skupa ne daje ovulaciju". Sa 18 to vam ništa ne znači. Ali sa 24, kad želite dijete, to je već problem.

    Šta to točno znači? Sad znam. Ružna dijagnoza za nekog tko planira život sa više članova od dva. Svi imaju svoje savjete. Ali, dali slušat savjete od onih koji ti govore:"Ma ne brini, ima djece za posvajanje"? Loše, vrlo loše.

    Mislim da ču ja poslušat Bibliju koja kaže:"Plodite se i množite". Bar ču se trudit. Ak znate što mislim! (sad bi dobro došao jedan smajlić sa ogromnim smješkom)

    Poprilično dugo me nije bilo. Dal sam kome falila? Nemam pojma. Sad sam dobro. Kockice su na mjestu. Ne sve, al da jesu bilo bi savršeno.

    U ovih "nekoliko" dana mi se dosta toga desilo. Zapravo bi bilo loše da mi se ništa nije desilo jer bi to značilo da mi je život dosadan i monoton.

    Bilo je tu i dobrih i loših stvari.

    Auto je tu, a i tablice nakon 2 tj čekanja, auto show posjećen i oči su nahranjene, na poslu se ništa nije promjenilo premda mi je to u zadnje vrijeme jedini izvor briga i sekirancije, platila ginekologa i usputne pretrage na koje me poslala oko 200 kn što je ogromna svota za mene volontera koji radi svoj posao jednako ko i svi drugi, al ne dobivam ništa; došli nalazi od maloprije navedenih pretraga, a bolje da nisu jer nije niš lijepo; došo dragi, bilo svega, i divljih i znojnih, ali i glasnih i suznih; na kraju najvaznije od svega..... skinula 4kg. Nekome se to možda čini smješno, al ja sam ih stvarno skinula jer ih skidam oko 2mj.

    Imam u glavi šta ću pisat idući put jer mi se dobrih stvari desilo na autoshowu, al sad jurim na (neplaćeni) posao jer ako budem kasnila odbit će mi od plaće!!!

    Pozdrav

    I inaće sanjam luđačke snove, ali je ovaj poseban i nikad nisam ništa sanjala do sad ni slićno ovom snu.

    San: Gledala sam po noći na nekoj željezničkoj pruzi neku paradu (kostimi u stilu vesterna i građanskog rata) kad sam vidjela na nebu bljesak kao od vatrometa. Taj se bljesak pomaknuo na drugu stranu neba i vratio se nazad. Nitko osim mene to nije vidio. Napokon se ponovilo i ovaj put su svi vidjeli.

    Ta svjetlost se spustila do mene i kad se približila, vidjela sam da to nije svjetlost već jedna metalna sjajna kugla velićine šake i oko nje iste takve 3, ali male kugle.

    Nasmijala sam se, pogledala kuglu i pomislila: "Šaljem ti svoju pozitivnu energiju" i tad me u snu, al sam zapravo i osjetila da me pogodio jak val pozitivne energije. Kugla mi je vratila energiju.

    Nasmijala sam se i tad se na kugli pojavilo oko koje mi se smješkalo. Smijala sam se cijelo vrijeme i slala pozitivnu energiju i tad me u 2-3 navrata pogodio val još jače poz energije.

    Kugla je poprimila oblik lica koji mi se neprestano smješkao i mi smo komunicirale (bilo je žensko lice) telepatski. Obje smo imale smješak i neprestano smo si slale energiju. Ja vam ne mogu opisat taj val. Nikad takvo što nisam osjetila nit to znam opisat.

    Voljela bi da ako je netko imao slićno iskustvo da mi javi jer sam energiju i prije primala, ali nikad u ovako ogromnoj količini, a ni u snu.

    Možda je to sve nekom nebuloza, ali je meni bilo poprilično stvarno i vjerujem da sam na neki način i dobila tu energiju.

    Možda vam se ćinim luda, ali... Voljela bi da se to i vama desi da vas preplavi energija kad vam najviše treba i da znate o čemu pričam.

    Dosta često poželim skočit do Mense, ali me uvijek strah rezultata. Nitko oko mene nema istih ili slićnih ambicija tako da se osjećam nekako usamljeno.

    Zanimljivo je to što sam na internetu rješavala raznorazne testove bez imalo straha, a u Mensu me strah otić. Možda zato što je sve nekako službeno. Napisano, službeno, bez mogućnosti promjene.

    Al, oduvjek me interesirala ta strana mene. Ne iz razloga da se velićam ili spustim, već samo da vidim kako stojim.

    Nadam se da svi znate o čemu govorim.

    Pitam se pitam, ima li među vama netko tko je već bio na testiranju i kako je prošlo?

    Sve što znam je da se održava 2x godišnje(u Rijeci), da košta 70 kn i da šalju rezultate doma.

    Jel me opravdano strah ili je to samo moja ufuranost? Zašto nas je oduvjek bilo strah testiranja i ocjenjivanja znanja?

    Joj, joj. Ajd ak ništa drugo, malo sam popustila sa negativnim mislima...